Šljokičasta kulturna svakodnevnica!

Vrlo često zapostavim blog, ne zato što nemam šta reći, nego zbog toga što ne stignem. Ne bih da se žalim, ali radim, studiram, izlazim, živim :D
Trenutno pišem diplomski rad o kulturi i onda krenem od sebe, kao neki stari dobri kritičar. Kad sam posljednji put bila u pozorištu? Hmmm-prošle godine. Kad sam posljednji put pročitala neku "težu"literaturu? Hmm-u srednjoj, jer sam morala. Zadnji odlazak u muzej prošle godine. Kino posjećujem redovno ali ni to me ne čini Bog zna kako kulturnom jer gledam blockbustere i 3D sranja, jer me kao "opuštaju" i "zabavljaju", nemam ja kad da se zamaram dubokoumnim filmovima(mada se i ne produciraju nešto posebno). Ma krasna li sam :D A šta je sa vama dragi moji? Postavite li vi sebi ponekad ova ili neka slična pitanja?
Genralni pad kulturne ili bilo koje druge osviještenosti pridonosi činjenica da se u kinu prikazuje film "Larin izbor". Može li gore? Naravno da može. Iako je moje kulturno obrazovanje  u nekom periodu stagnacije barem ne padam na niže grane. Ne gledam turske ni španske sapunice, ne izlazim na mjesta koja su cool, smisao života mi nije biti uslikana za ekskluzivu ili bilo koji drugi portal. (Njih sam spomenula, jer se oni samo tim i bave). Na SFF ću vjerovatno otići da pogledam neki film, ali ću svoju kafu popiti malo dalje od centra grada, jer ipak meni nije mjesto sa iskvarcanim, izbljahanim, malim monstrumima, koji samo vrebaju gdje su "face" da bi i one bile viđene. I da još nikako ne razumijem fasciniranost raznim oblicima šljokičastih katastrofa i cipelama iz striptiz bara.Nekako bih i shvatila da se ove stvari oblače u odvojenim kombinacijama, ali sve zajedno. Samo neka je šareno i da budem primjećena. Lijepa pamet! Eh za kraj samo još nekoliko šljokičastotastičnih slika.

Panem et circenes!

Polahko skupljajući novinarska iskustva, shvatam da je danas veoma teško biti čitan novinar/autor. U sistemu poremećenih vrijednosti, teško je zadovoljiti masu. Dobar istraživački tekst ne cijeni se onoliko koliko bi trebao. U sistemu u kojem je teško odrediti krajnosti dobro i zlo, još je teže balansirati između njih. Često postavljam pitanje koje su to temeljne vrijednosti naše ere? Da li ljudi još uvijek vjeruju u pravu ljubav, pravo prijateljstvo, da li njeguju odnose sa obitelji i susjedima? Većina ovih pitanja ostaje neodgovorena.

Sve jasnija je činjenica da se naš narod zadovoljava, pa rekla bih i vodi starom latinskom izrekom "Panem et circenes", samo što su je malo proširili, naime ona kod nas glasi "Hljeba, igara i nacional" (nije bitno čega interesa ili ugroženosti ili nacije, ma samo da ima taj korijen).
Živim za dan kad će se ljudi na ovim prostorima prestati obazirati na ove riječi, kada im više niko neće prodavati istinu, nego će je oni sami spoznavati!
Možete pirhvatiti ili odbaciti moje mišljenje, ali ono neće nestati. Nije loš vakat, loši su ljudi....

You're now just someone that I used to know!

Ljudi se vremenom mijenjaju, ili bolje je je reći da vrijeme i okolnosti mijenjaju ljude. Svi u životu imaju barem po jednu osobu koja im je nekad bila bliska, možda bliža nego iko drugi i onda se ta osoba na jednom promijenila. Njena priroda postala je toliko daleka i nepoznata za vas da ste jednostavno odlučili da dignete ruke od nje/njega. Postoje i oni ljudi koji mijenjanjem postaju bolji, bliži vama.

Ipak postoji narodna poslovica da vuk dlaku mijenja, a čud nikada. Pa nisu li onda svi ti ljudi koji su nam najednom daleki, čije stavove više ne možemo razumjeti, a čiju ljubav ne osjećamo oduvijek bili takvi? Možda smo samo zatvarali oči pred stvarnošću, stavljali neke roze naočale i posmatrali ih kroz njih, a možda smo samo bezuspješno pokušavali da ih promijenimo i od njih napravimo onakve osobe kakve želimo da imamo. Možda je jednostavno na tom putu nestalo snage ili volje, pa smo počeli uviđati mane. Možda smo mi oni koji su se vremenom promijenili, možda smo mi postavili nove snove, ciljeve i stremljenja, pa postali daleki tim osoboma. Ne znam, ali znam da je jedan od najružnijih osjećaja kada nekome možete reći : „You're now just someone thath I used to know“. Ne zna se koga više zaboli, njih ili vas....

http://www.youtube.com/watch?v=8UVNT4wvIGY

Post bez imena!

Ponekad, u danima kao što je ovaj danas poželim da sam putnik. Da putujem svijetom i da ne tražim sigurnu luku. Da je moje mjesto pod zvijezdama tamo gdje ja odlučim. Želim da me ne vežu okovi vremena, lažnog morala, crne ekonomije, gradova, država... Želim da mi vjetar i oluje ništa ne mogu, da im se hrabro suprotstavim i stignem na odredište. A odredište nije konačno, ostajem gdje i koliko ja to želim.... Ponekad neka mi se pridruži neko, prisni prijatelj ili strastveni ljubavnik, a možda i potpuni neznanac, a većinom ću putovati sama. Na raznim pristaništima upoznavat ću ljude, ali ću ih sa lahkoćom ostavljati, bez suza i lažljivih zagrljaja, iskreno, čisto, bogumilski jednostavno... „Svirači, dame, noćni desperateri, paralitici, svi se mi mičemo u izlogu civilizacije po pravilu. Navinuli su nas, igraju se nama, a onda nas bacaju u smeće!“ (Miroslav Krleža, "Drame", "Leda")

  I zaista ovo je naša istina, istina naših predaka i još nerođenih potomaka. Upravo zbog ovoga, u danima kao što je ovaj želim da putujem zajedno sa vjetrom u nepregledne daljine.