Labirint!

„Bože čuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću sam/a“.

Ovo je svima odavno poznata rečenica, izgovorena nebrojeno mnogo puta. Mislim da kada bi postojala neka skala najviše izgovorenih rečenica, da bi ova bila pri samom vrhu. Znam da sam vjerovatno previše mlada da se zamaram komplikovanim stvarima kao što su međuljudski odnosi, ali ipak mislim da jedino duduk  ne bi primjetio stvari koje mu se svakodnevno serviraju (ili se događaju njemu, ili nekome u bližoj okolini), te da bi samo takva osoba mogla biti ravnodušna.
Pitam se da li su ljudi ikad (od kad postoji ljudski rod) bili istinski dobri? Da li su nekada ljudi imali više pravih prijatelja nego što imaju prstiju na jednoj ruci? Ako bi mi neko mogao odgovoriti na ovo pitanje bila bih mu beskrajno zahvalna, jer ja stvarno ne znam, živim sad u ovom postmodernističkom materijalističkom, glupističkom svijetu, gdje iskrenost postaje arhaičan pojam, a ljudi teže ka nekim novim idealima i novim karakteristikama koje će krasiti njihove karaktere.
Pitam se još da li su nekada ljudski odnosi bili jednostavni i prosti.  Znate ono ili si mi drag ili nisi, nema ništa između. Živimo u svijetu u kojem je jako teško odgonetnuti šta neko misli i osjeća prema vama. U najranijem djetinjstvu nailazimo na tzv. „tužibabe“ (osobe koje se druže sa ostalom djecom, pa poslije sve prenose tetama u vrtiću, učiteljicama i nastavnicima, a onda se to nastavlja i sa profesorima te šefovima na poslu). Suočavamo se sa prijatelji(ca)ma koji pokušavaju da preuzmu naše mjesto u društvu ili pokušavaju da nas ukopaju kod roditelja. Sa odrastanjem želje i potrebe naših prijatelja rastu i mijenjaju se pa se ovdje javljaju prijatelji(ce) kojima je jedini cilj da vam oduzmu ili preuzmu simpatiju/partnera.

Kako godine prolaze odnosi postaju komplikovaniji. Nekada ste jednostavno i otvoreno mogli govoriti sve što vam je na duši i sve što mislite, ali onda iznenada morate da šutite (jer za ime Božije vi više niste mladi buntovnik, kojem će to biti oprošteno). Ne izražavate nezadovoljstvo profesorom koji vam loše predaje, šefom koji nije adekvatan za funkciju koju obavlja, pokondirenom tikvom koja vam pametuje ili nekim desetim. Sve te osobe su toliko slatkorječive, da vam naprosto bude loše od tolike patetike, ali opet šutite i trpite zbog nekih drugih i viših ideala, zbog posla, prijateljstva ili ljubavi. Vaši odnosi postaju sve zamršeniji, plete se oko vas mreža kao paučina, ušuška vas polahko i onda jednostavno više ne možete pronaći izlaz. Ponekad se toliko uvučete u njihove mreže da vas jedino osvijesti bolno GLUP! (zvuk udarca od nešto prazno) kada tresnete sa visina njihovih lažnih osjećanja u stvarnost. Sretni su oni koji odmah primjete sa kakvim ljudima imaju posla i oni koji znaju da ravnodušno prihvataju ljude oko sebe.
Želim da ljudi budu iskreni prema meni, barem onoliko koliko sam ja iskrena prema njima. Ne želim da mi ljudi glume da me vole, da mi pričaju slatke laži i stavljaju poveze na oči. Tako bih voljela kad bi ljudski odnosi bili jednostavni, bez pretjerane glume i lažnih obećanja, samo onako kako jeste. Bilo bi nam lakše ( a i ljepše) živjeti. I da li su se ljudski odnosi uistinu sveli na rečenicu kojom sam započela ovaj post?!

Green, Yellow, Red Men!

Šta i kako pisati kad je ova mašta prepuna ideja i misli. Čini mi se da ni sama neću znati gdje sam počela, a gdje ću završiti. Mada lijepo je to tako ponekad-lutati. Danas nema baš previše vremena za ta lutanja, za onaj osjećaj kada besciljno lutate kaldrmama vašeg grada i labirintom vaših misli.

Meni se to ovih dana stalno dešava. Mislim da se to reflektuje i na moje snove. Sinoć sam sanjala da me ujeo krokodil nasred Sarajeva- zamislite :D Trenutno nešto kao učim, spremam ispit za sutra, pjevušim neku pjesmicu i razmišljam o ovim hladnim danima i o tome kako jedva čekam proljeće. Ne volim ja ovaj period gripa i gripica, moji imuni sistem jednostavno ne želi da sudjeluje u toj borbi i onda sam stalno bolesna (što bi rekli stari ljudi hvala Bogu nije to ništa, ali smeta pomalo i meni i ljudima koji me okružuju).

Povod pisanja ovog posta u mojoj glavi stoji još od prošle srijede, čekala sam da se nešto razvije (neka čista misao, to vam je ono kao kad koka čeka da joj se pile izleže). Kako se to nažalost nije desilo pišem ovako pomalo zbrkano. Uglavnom post posvećujem emocionalno zrelim muškarcima. Jedan određeni period mog života smatrala sam da su oni izumrla vrsta, ali onda jednostavno upoznate ljude koji sa lahkoćom (i dokazima) promijene vaše mišljenje i stavove da vas naprosto bude stid što ste tako misli. I dalje smatram da je velika većina muškaraca nezrela do posljednjeg dana, dječaci zarobljeni u tijelima ljudi, ali ipak ne smijem generalizirati.

I tako ulazim u autobus, put putjem kući spremna na dva i po sata kvalitetne muzike, kad tamo jedan stari poznanik zove me da sjednem pored njega. Na početku pomalo nevoljko pristajem (jer obično te ljudi baš u autobusu pitaju neke stvari koje nisu za javnosti, a kamoli za nekoliko kvadratnih metara sa milion duša) i krene neka neobavezna priča. Nižu se kilometri, a Boga mi i pametne rečenice izgovorene od jednog dvadesetogodišnjaka. Da priznam- čudom se čudim. Nekako sam mislila da ta zrelost dolazi sa godinama, jer kad pogledam (nikom ne budi rečeno) kolege sa fakulteta ili iz srednje škole vidim da su ostali na nivou sedamnaestogodišnjaka i ne mrdaju odatle. I tako on mene u dva i po sata kvalitetne priče dokaže da emocionalna zrelost naprosto nema nikakve veze sa godinama, nego samo sa karakterom i odgojom. Tako da lijepi moji nezreli dječaci nemojte misliti da je „nevaranje“ (namjerno nisam rekla vjernost) vašim djevojakama poklon, to je naprosto odraz vaše zrelosti i mentalnog razvoja. A vi drage moje ako vam bilo ko od njih pokuša prodati priču da nije emocionalno zreo za ozbijnu vezu, ili mu godine ne dopuštaju da se uozbilji, molim vas bježite glavom bez obzira, jer ste naišli na nekog k'o nikad u životu neće znati cijeniti i poštovati ono što ima. Ni za godinu, dvije, pet ili deset neće emocionalno ostarjeti, fizički u svakom slučaju, ali takvi čud ne mijenjaju nikada. 

Sljedeći put pokušajte dokučiti koje je emocionalne boje osoba pored vas. Da li je zelena-taj se nikad ne mijenja, žuta-podložan promjenama u oba smjera-zavisi samo od vas ili crvena-dovoljno zreo da se uhvati u koštac sa životom i obavezama.  Eto šta sam ja našla u jednom prašnjavom kutku mog mozgo-labirinta, zaputite se i vi tamo, možda pronađete nešto jako zanimljivo. Za lijepe pozdrave još jedna pjesmica ! :*

 http://www.youtube.com/watch?v=RtuW08ZIgvg

P.S. Za one koji ne razumiju neka pokušaju pronaći prevod ! :*

Srednjoškolski dani!

Tri godine su prošle od dana ispunjenih smijehom i srećom, gledajući slike sa ekskurzije pokušavam se vratiti u tu divnu jesen, još jednom barem u mislima proživjeti sve ono. Od svega su ostala samo sjećanja, kao da je to bilo nekad davno, prije 100 godina, pa i više...Pune tri godine sam živjela za taj put, za vrijeme provedeno sa generacijom... Sjećanja nadolaze...

06.10.2008 - Pet sati ujutro. Ustajem iz kreveta, oblačim se, na tenane...Uzimam svoje stvari i polazim.Većina je već stigla – pospani, a osmijeh ne silazi s lica, uzbuđenje frca. Stojimo tu nekih pola sata, stavljamo stvari i ulazimo u autobus. Roditelji ispraćaju maturante, hoće srce da im pukne od neke dragosti. Oni i neki prijatelji ostaju ispred, ne idu. To malo kvari ovo naše veselje, ali ...Krećemo!!! Prolaze gradovi, nižu se jedan zaJbrzo zaboravljamo drugim, a svi lijepi, svaki ima svoj sjaj. Nema naše Bosne nigdje:) ...Stižemo u Srbiju, pa u Makedoniju. Više se ne nižu gradovi, sad su nam i države male. Neki su već odavno zaspali. Ja neću da spavam, hoću da upijem svaki dio puta i da ga urežem duboko u sjećanje

07.10.2008- Dočekasmo i zoru! A dosadilo putovati.... Sad smo u onoj fazi kad samo hoćemo hotel, tuš i krevet... Još uvijek ništa od toga:(...Turska granica! Izlazimo iz busa – vriska, skaka, slikanje i tako u nedogled.Stižemo u Troju, svi već poprilično razdražljivi, nervozni, umorni, prljavi... A kakvi bismo i bili nakon 33 sata puta!? Ne kontamo što nas muče, ali hodamo dalje, gledamo,slikamo, skupljamo uspomene...Nazad u autobus, uzbuđenje raste. Još malo i tu smo! Ayvalik, tako željno iščekivano odredište! Opet nema spavanja, počinje čarolija... Uzimamo ključeve od soba, idemo na večeru, a onda smo slobodni! Kupanje, odmor, zabava...Što bi rek'o naš narod, dahke – puhke:)
Sati odmiču, vrijeme je za spavanje.

08.10.2008 - Prvo jutro,a mi prespavale doručak. Ljuta sam i gladna! Kucam na vrata susjedne sobe - slična situacija, iduća soba - opet isto! Sve to me počinje zabvaljati. More već odavno nije mirno. Skačem i ja! Tako prija ova hladna voda po ovoj vrućini...Neočekivanoj, doduše – jer smo mi iz svoje Bosne ponijeli čizme i jakne, a dočeka nas vedro i sunčano vrijeme...
Smijeh, zabava, raja iz osnovne...Cijeli dan proveli smo u tom nekom raspoloženju. Sati prolaze vrtoglavom brzinom,druga noć već je stigla, a mi spremni za akciju! K'o napete puške čekamo 22.00 sati da krenemo u «Tropicanu», obližnju diskoteku. Skačemo, plešemo, trošimo energiju do iznemoglosti. I što je najbitnije – čudimo se kako su nam profesori otkačeni. Ko bi rek'o, ko bi li se nad'o...:)))

09.10. 2008- Zar već?! Sjedamo u bus, krećemo u pravcu Izmira.
Prelijep grad, ogroman – nama sigurno nepojmljiv. Stanovnici se užurbano kreću, a mi šetamo, uživamo, razgledamo, sve polahko i bez žurbe - imamo svo vrijeme svijeta! Vidjeli smo samo mali dio nepreglednog Izmira i sve je to lijepo, ali moramo nazad u hotel. Sati prolaze jednakom brzinom kao i sinoć. Smijeh i pjesma čuju se iz svih soba. Prelijep osjećaj,ne pazimo na vrijeme, jer znamo da smo sutra slobodni cijeli dan!

10.10.2008 - Turska, zemljo mojih snova! Opet lijepo vrijeme, opet plaža, more,bazen. Vrijeme kao je stalo... Poljupci, ručice, nove i stare ljubavi, prijateljstva...Aaa, da! Nešto važno sam zaboravila ispričati! Sinoć smo išli na noćno kupanje. Voda hladna, profesori malo zabrinuti – znaju da sam čeličnog zdravlja:)
Ko ih šiša, nama je bilo prelijepo! Sati prolaze kao minute, minute kao sekunde, sekunde kao stotinke - sutra idemo iz Ayvalika...Tužni smo, ali i sretni. Napuštamo san, ali krećemo u nova osvajanja!

11.10.2008. - Rani doručak, sve je ubrzano. Bacam posljednji pogled na svoju sobu, provjeravam stvari,sve je tu. Istanbul – we' re coming! Vožnja je trajala nekih osam sati, ali navijačka atmosfera je učinila da to prođe za tren. U putu smo se vozili trajektom, a svratili smo i u Bursu. Pogled sa vidikovca prelijep – osjećamo nekakvu pripadnost... Konačno stigosmo i u taj Istanbul! Kasnimo na utakmicu, sve nas to čini nervoznim. Gužva k'o u inat, sve stoji, saobraćaj zaglavio skroz... .Stigli smo pred stadion!!! Ulazimo, adrenalin raste, srce lupa! Počinjemo navijati... Jedinstven prizor za nas, djecu sa Jaklića:).Navijamo – a mi cure u većini momenata ne znamo ni što galamimo, samo znamo da to tako treba. Naši vode! Puna nam srca, tako nas malo a opet bolji. Ipak, Turci su izjednačili, a na kraju i pobijedili... Pomalo razočarani, želimo hotel... A hotel čudno jedno neviđeno! Otprilike ti treba vodič i karta da nađeš svoju sobu. Ništa to nama, sretni smo i zadovoljni:)...Dobro, kako ko:)

12.10.2008. - U Istanbulu provodimo dva prelijepa dana, ispunjena do kraja. Obilazimo Aya Sofiu, Plavu džamiju, kupujemo poklone, suvenire, cjenkamo se s trgovcima na Kapali čaršiji.Uživamo u šarenilu, sjaju izloga, čudno izgovorenim bosanskim riječima....Noć je bila kao i svaka sa dosta smijeha,zabave ali ovaj put i pokojom suzom, jer se naš san bliži kraju..

13.10.2008 - Vraćamo se u Bosnu. Nema više ekskurzije, čekaju nas obaveze, škola, svakodnevnica... Sve to budi neki čudan osjećaj, ali smo isto tako sretni. Valja bez Bugojna deset dana – da se ne bi šta, ne daj Bože, bez nas desilo!!!

14.10.2008. Stigli smo! Roditelji nas čekaju i k'o iz topa pitaju za sve moguće detalje. Kako je bilo, jesmo li gladni, žedni, pospani... A mi neumorni kad treba pričati o ovih naših deset dana... Nema problema, samo reci – tetke, rođaci, komšije – utiscima nikad kraja!

Nije svaki dan dan za sjećanje, ali napravite sebi ponekad jedan, uživajte u svakoj fotografiji i anegdoti. Nadam se da ću kroz život skupljati još mnogo uspomena sa putovanja i pisati o njima. Svima vama želim mnogo lijep trenutaka i uspomena. Ljubim vas

Unkown

Neki stihovi koje sam pronašla u dokumentima, a odgovaraju trenutnom raspoloženju. :D
Dokaz da sam nepopravljivi sanjar! :D

Dok zatvaram oči i dušu sklanjam od ljudi,

tebi prepuštam sve!

Evo ti oči, evo ti pogled, evo ti osmijeh, evo ti sve!

Duša pripada tebi, razum pripada meni

a u njemu opet ti...

Čija li sam onda?!

He's just not that into you!

Posvećeno mom dragom sedamnaestogodišnjem ja i svim djevojkama koje neprestano traže princa na bijelom konju.

Vjerovatno se svi sjećate onje pjesmice iz osnovne škole „Ko se tuče taj se voli“. Još u tim ranim danima počnu nas učiti da je uredu ako su muškarci prema nama grubi, jer oni tako izražavaju svoju ljubav. Vjerovatno ste i vi u školskim klupama (ili čak prije u vrtiću) imale nekog ko vas je čupao za kikice, bockao olovkom, vrijeđao vašu novu roza pernicu ili vas udario loptom. Ukoliko ste potražile savjet od učiteljice, mame, starije seke, mogle ste čuti da je to način na koji vam taj izvjesni maleni plavooki dječak daje do znanja da postojite na njegovom radaru, da vas primjećuje i da mu značite više nego ostale djevojčice. Baš u tim trenutcima nastaje problem, jer mi u našim malim glavicama počinjemo razmišljati i smišljati.

Onda slijedi rani pubertet u kojem već osjećate leptiriće, ali vas on nikako ne primjećuje. Ponekad se odlučite i na radiklane korake pa krenete na neku sekciju koju on voli ili se upišete u muzičku školu (iako se u muzici snalazite kao slon u prodavnici stakla). A on kao iz inata primjećuje sve druge djevojke, samo vas nema nigdje. Tu negdje počnu i savjeti vaših novih najboljih prijateljica, kako je on sigurno zaljubljen u vas, ali neće to da pokaže. Zvuči li vam ovo poznato?

Nakon što prebolimo ove prve ljubavne jade, počnemo da se zaljubljujemo kao po nekom pravilu u nekog opasnog tipa, koji jednostavno zrači negativno i po svim nepisanim pravilima nije prava osoba za vas, jer vi ste odlikašica sa svim peticima, pravilno očešljanom kosom i već pomalo zaljubljene u modu, a on je sportaš koji nema tri čiste u glavi ili pak neki stariji mangup koji obnavlja godinu,a  pod odmorom puši cigarete. Nakon ovoga dolazi serija maminih sinova i neodoljivih šarmera kojima su žene samo potrošna roba i koji će sa vama raskidati svaki drugi vikend, da bi na nekom partiju mogao pokupiti neku „cool“ pijanu djevojčicu. U ovom periodu nikako ne prestajete da plačete i zavaravate sebe kako je on pravi za vas, samo što on to još nije spoznao. Prijateljice vam govore „Da on jednostavno mora probati sve ponuđeno, ali će se vratiti vama“. Ma baš kako da ne, a zašto da mu vi(ili ja) drage moje budete posljednja rupa na svirali? Zašto biste ga uopće čekale?!

Kod nekih djevojaka ovdje prestaje faza samosažaljevanja, one tada uzmu život u svoje ruke i shvate da ljubav nije jedina stvar u kojoj mogu uživati. Uživaju u svakoj sitnici, svakom odlasku u kino sa djevojkama, novim cipelama, novoj knjizi, dobrom filmu, opuštajućoj kupki i poslovnom uspjehu. Često se događa da baš u tim trenutcima naiđe onaj pravi, zbog kojeg se osjećaju kao kraljice. 

Nažalost kod većine djevojaka faza traženja princa na bijelom konju se bjesomučno nastavlja i baš tada nastaju najfatalnije greške. Djevojke krenu srljati od jednog do drugog, postajući očajne i gubeći ponos i samopouzdanje. Ako se slučajno nalazite u ovoj posljednoj skupini, toplo vam preporučujem da prestanete raditi sve stvari koje radite, jer ako je dečko doista zainteresovan za vas, nazvat će vas. Nema potrebe da gledate u telefon svaku minutu i iščekujete. Ako želi da izađe sa vama pozvat će vas, pesbotrebno je da ga uhodite na facebook-u ili twiter-u i pokušavate se kao slučajno sresti na mjestima na koja on oduvijek izlazi, a vama čak nisu ni u okolini od deset kilometara. U njihovom očima ovo je smiješno. Prijem sam se usuđivala svojim drugaricama reći „He's just not that into you“, ali one kao da neće da čuju i obavezno se naljute na mene, jer sam ja nepopravljivi realist i nemam ni milimetra prostora za romantiku (što uopšte nije istina). Nadam se da će se u ovom pronaći sve one kojima  je to potrebno. Jednostavno shvatite da vrijedite više i da zaslužujete samo najbolje. Kažu da žena ima samo jedan problem „Ponekad zaboravi koliko vrijedi“. Ovim putem vas molim da to sebi nikada ne dozvolite, jer svaka od vas je posebna i svaku čeka sreća na ovaj ili onaj način.
Moram još samo napomenuti da ako su sve vaše drugarice u sretnim vezama, to ne treba da vas obeshrabruje, jer ljudi budu po trideset godina u braku pa se razvedu. Ako je ljubav prava ona će takva biti od prvog izlaska, do posljednjeg dana. Drage moje, sreća dolazi u puno oblika. Pokušajte pronaći vašu!

P.S. Inspirisano istoimenim filmom! :D

Akademski (malo)građani!

Na početku moram naglasti da ovaj tekst nije nastao iz moje prepotencije, nego iz ogorčenosti na mlade ljude, studente, buduće akademske građane, a sadašnje ljenčuge. Student sam treće godine Fakulteta političkih nauka. Kažu da tamo možeš pasti samo sa stepenica, djelimično istnito, jer fakultet je onakav kakvim ga čine ljudi (studenti i profesori, umiješa tu ponekad svoje ruke i uprava). Ovaj tekst nije napad na upravu ili profesore, samo na one pojedince kojima je mrsko raditi i obavljati svoje poslove.

 Ovaj put želim da pišem o studentima, onim mladim ljudima koji predstavljaju budućnost naše države. Onim mladim ljudima koji po cijeli godinu ne rade ništa pametno i onda na kraju pišu razne (ne)pismene molbe i žalbe  za socijalne rokove.U  svima njima se krije po jedan Ajnštajn, jer kako pričaju kadri su u sedam dana položiti 5 ispita, koje smo moje kolege i ja polagali cijeli semestar, e pa svaka im čast onda. Samo zašto tu neizmjernu inteligenciju ne koriste u pravo vrijeme? Zato što im je lijeno, baš kao što im je lijeno ustati u 8 ujutro i zaputiti se na predavanja. Ne znam da li mi neko može objasniti kakvi su to ljudi koji nakon  10 minuta rada traže pauzu od 15 minuta. Kakvi su to ljudi koji moraju spavati 15 sati ili navečer obijati  kafane tako da ih izbace na metli? To su ljudi neposobni za život i djelovanje. Isti ti ljudi psuju nekolicinu studenata koji su došli na predavanja da nešto nauče, a ne da dragocjeno vrijeme troše na pauze ili ljenčare do podne pa onda idu na predavanja samo da bi ometali druge. Nažalost, danas svako može biti student zahvaljujući novcu. Teško nama i našoj budućnosti. Smatram da svi ljudi nisu sposobni da budu na visokoškolskoj ustanovi, jer neko treba peči hljeb, frizirat nas, voziti autobuse, raditi u trgovinama, popravljati cipele... Svi se znamo žaliti na neljubaznu gospođu u supermarketu, a šta je sa ovim genijalcima/intelektualcima? Pitam se da li će sutra moći određivati radno vrijeme kako njima odgovara.Najtužnije je što je odgovor na ovo pitanje potvrdan, jer upravo ovakvi ljudi sutra će nam biti šefovi i direktori.

Svaki posao treba obavljati dostojanstveno, treba znati čistiti kuću, kuhati ručak ili praviti koktele, ali isto tako treba znati studirati. Kažem studirati, a ne manipulirati. Danas manipuliraju predavanja i ocjene, a sutra će to isto raditi na poslovima. Pa kavi će nas to onda doktori liječiti, političari voditi, muzičari zabavljati?! Upravo ovi manipulatori i ljenčuge  su budući akademski (malo)građani.