Šljokičasta kulturna svakodnevnica!

Vrlo često zapostavim blog, ne zato što nemam šta reći, nego zbog toga što ne stignem. Ne bih da se žalim, ali radim, studiram, izlazim, živim :D
Trenutno pišem diplomski rad o kulturi i onda krenem od sebe, kao neki stari dobri kritičar. Kad sam posljednji put bila u pozorištu? Hmmm-prošle godine. Kad sam posljednji put pročitala neku "težu"literaturu? Hmm-u srednjoj, jer sam morala. Zadnji odlazak u muzej prošle godine. Kino posjećujem redovno ali ni to me ne čini Bog zna kako kulturnom jer gledam blockbustere i 3D sranja, jer me kao "opuštaju" i "zabavljaju", nemam ja kad da se zamaram dubokoumnim filmovima(mada se i ne produciraju nešto posebno). Ma krasna li sam :D A šta je sa vama dragi moji? Postavite li vi sebi ponekad ova ili neka slična pitanja?
Genralni pad kulturne ili bilo koje druge osviještenosti pridonosi činjenica da se u kinu prikazuje film "Larin izbor". Može li gore? Naravno da može. Iako je moje kulturno obrazovanje  u nekom periodu stagnacije barem ne padam na niže grane. Ne gledam turske ni španske sapunice, ne izlazim na mjesta koja su cool, smisao života mi nije biti uslikana za ekskluzivu ili bilo koji drugi portal. (Njih sam spomenula, jer se oni samo tim i bave). Na SFF ću vjerovatno otići da pogledam neki film, ali ću svoju kafu popiti malo dalje od centra grada, jer ipak meni nije mjesto sa iskvarcanim, izbljahanim, malim monstrumima, koji samo vrebaju gdje su "face" da bi i one bile viđene. I da još nikako ne razumijem fasciniranost raznim oblicima šljokičastih katastrofa i cipelama iz striptiz bara.Nekako bih i shvatila da se ove stvari oblače u odvojenim kombinacijama, ali sve zajedno. Samo neka je šareno i da budem primjećena. Lijepa pamet! Eh za kraj samo još nekoliko šljokičastotastičnih slika.

Panem et circenes!

Polahko skupljajući novinarska iskustva, shvatam da je danas veoma teško biti čitan novinar/autor. U sistemu poremećenih vrijednosti, teško je zadovoljiti masu. Dobar istraživački tekst ne cijeni se onoliko koliko bi trebao. U sistemu u kojem je teško odrediti krajnosti dobro i zlo, još je teže balansirati između njih. Često postavljam pitanje koje su to temeljne vrijednosti naše ere? Da li ljudi još uvijek vjeruju u pravu ljubav, pravo prijateljstvo, da li njeguju odnose sa obitelji i susjedima? Većina ovih pitanja ostaje neodgovorena.

Sve jasnija je činjenica da se naš narod zadovoljava, pa rekla bih i vodi starom latinskom izrekom "Panem et circenes", samo što su je malo proširili, naime ona kod nas glasi "Hljeba, igara i nacional" (nije bitno čega interesa ili ugroženosti ili nacije, ma samo da ima taj korijen).
Živim za dan kad će se ljudi na ovim prostorima prestati obazirati na ove riječi, kada im više niko neće prodavati istinu, nego će je oni sami spoznavati!
Možete pirhvatiti ili odbaciti moje mišljenje, ali ono neće nestati. Nije loš vakat, loši su ljudi....

You're now just someone that I used to know!

Ljudi se vremenom mijenjaju, ili bolje je je reći da vrijeme i okolnosti mijenjaju ljude. Svi u životu imaju barem po jednu osobu koja im je nekad bila bliska, možda bliža nego iko drugi i onda se ta osoba na jednom promijenila. Njena priroda postala je toliko daleka i nepoznata za vas da ste jednostavno odlučili da dignete ruke od nje/njega. Postoje i oni ljudi koji mijenjanjem postaju bolji, bliži vama.

Ipak postoji narodna poslovica da vuk dlaku mijenja, a čud nikada. Pa nisu li onda svi ti ljudi koji su nam najednom daleki, čije stavove više ne možemo razumjeti, a čiju ljubav ne osjećamo oduvijek bili takvi? Možda smo samo zatvarali oči pred stvarnošću, stavljali neke roze naočale i posmatrali ih kroz njih, a možda smo samo bezuspješno pokušavali da ih promijenimo i od njih napravimo onakve osobe kakve želimo da imamo. Možda je jednostavno na tom putu nestalo snage ili volje, pa smo počeli uviđati mane. Možda smo mi oni koji su se vremenom promijenili, možda smo mi postavili nove snove, ciljeve i stremljenja, pa postali daleki tim osoboma. Ne znam, ali znam da je jedan od najružnijih osjećaja kada nekome možete reći : „You're now just someone thath I used to know“. Ne zna se koga više zaboli, njih ili vas....

http://www.youtube.com/watch?v=8UVNT4wvIGY

Post bez imena!

Ponekad, u danima kao što je ovaj danas poželim da sam putnik. Da putujem svijetom i da ne tražim sigurnu luku. Da je moje mjesto pod zvijezdama tamo gdje ja odlučim. Želim da me ne vežu okovi vremena, lažnog morala, crne ekonomije, gradova, država... Želim da mi vjetar i oluje ništa ne mogu, da im se hrabro suprotstavim i stignem na odredište. A odredište nije konačno, ostajem gdje i koliko ja to želim.... Ponekad neka mi se pridruži neko, prisni prijatelj ili strastveni ljubavnik, a možda i potpuni neznanac, a većinom ću putovati sama. Na raznim pristaništima upoznavat ću ljude, ali ću ih sa lahkoćom ostavljati, bez suza i lažljivih zagrljaja, iskreno, čisto, bogumilski jednostavno... „Svirači, dame, noćni desperateri, paralitici, svi se mi mičemo u izlogu civilizacije po pravilu. Navinuli su nas, igraju se nama, a onda nas bacaju u smeće!“ (Miroslav Krleža, "Drame", "Leda")

  I zaista ovo je naša istina, istina naših predaka i još nerođenih potomaka. Upravo zbog ovoga, u danima kao što je ovaj želim da putujem zajedno sa vjetrom u nepregledne daljine.

Labirint!

„Bože čuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću sam/a“.

Ovo je svima odavno poznata rečenica, izgovorena nebrojeno mnogo puta. Mislim da kada bi postojala neka skala najviše izgovorenih rečenica, da bi ova bila pri samom vrhu. Znam da sam vjerovatno previše mlada da se zamaram komplikovanim stvarima kao što su međuljudski odnosi, ali ipak mislim da jedino duduk  ne bi primjetio stvari koje mu se svakodnevno serviraju (ili se događaju njemu, ili nekome u bližoj okolini), te da bi samo takva osoba mogla biti ravnodušna.
Pitam se da li su ljudi ikad (od kad postoji ljudski rod) bili istinski dobri? Da li su nekada ljudi imali više pravih prijatelja nego što imaju prstiju na jednoj ruci? Ako bi mi neko mogao odgovoriti na ovo pitanje bila bih mu beskrajno zahvalna, jer ja stvarno ne znam, živim sad u ovom postmodernističkom materijalističkom, glupističkom svijetu, gdje iskrenost postaje arhaičan pojam, a ljudi teže ka nekim novim idealima i novim karakteristikama koje će krasiti njihove karaktere.
Pitam se još da li su nekada ljudski odnosi bili jednostavni i prosti.  Znate ono ili si mi drag ili nisi, nema ništa između. Živimo u svijetu u kojem je jako teško odgonetnuti šta neko misli i osjeća prema vama. U najranijem djetinjstvu nailazimo na tzv. „tužibabe“ (osobe koje se druže sa ostalom djecom, pa poslije sve prenose tetama u vrtiću, učiteljicama i nastavnicima, a onda se to nastavlja i sa profesorima te šefovima na poslu). Suočavamo se sa prijatelji(ca)ma koji pokušavaju da preuzmu naše mjesto u društvu ili pokušavaju da nas ukopaju kod roditelja. Sa odrastanjem želje i potrebe naših prijatelja rastu i mijenjaju se pa se ovdje javljaju prijatelji(ce) kojima je jedini cilj da vam oduzmu ili preuzmu simpatiju/partnera.

Kako godine prolaze odnosi postaju komplikovaniji. Nekada ste jednostavno i otvoreno mogli govoriti sve što vam je na duši i sve što mislite, ali onda iznenada morate da šutite (jer za ime Božije vi više niste mladi buntovnik, kojem će to biti oprošteno). Ne izražavate nezadovoljstvo profesorom koji vam loše predaje, šefom koji nije adekvatan za funkciju koju obavlja, pokondirenom tikvom koja vam pametuje ili nekim desetim. Sve te osobe su toliko slatkorječive, da vam naprosto bude loše od tolike patetike, ali opet šutite i trpite zbog nekih drugih i viših ideala, zbog posla, prijateljstva ili ljubavi. Vaši odnosi postaju sve zamršeniji, plete se oko vas mreža kao paučina, ušuška vas polahko i onda jednostavno više ne možete pronaći izlaz. Ponekad se toliko uvučete u njihove mreže da vas jedino osvijesti bolno GLUP! (zvuk udarca od nešto prazno) kada tresnete sa visina njihovih lažnih osjećanja u stvarnost. Sretni su oni koji odmah primjete sa kakvim ljudima imaju posla i oni koji znaju da ravnodušno prihvataju ljude oko sebe.
Želim da ljudi budu iskreni prema meni, barem onoliko koliko sam ja iskrena prema njima. Ne želim da mi ljudi glume da me vole, da mi pričaju slatke laži i stavljaju poveze na oči. Tako bih voljela kad bi ljudski odnosi bili jednostavni, bez pretjerane glume i lažnih obećanja, samo onako kako jeste. Bilo bi nam lakše ( a i ljepše) živjeti. I da li su se ljudski odnosi uistinu sveli na rečenicu kojom sam započela ovaj post?!

Green, Yellow, Red Men!

Šta i kako pisati kad je ova mašta prepuna ideja i misli. Čini mi se da ni sama neću znati gdje sam počela, a gdje ću završiti. Mada lijepo je to tako ponekad-lutati. Danas nema baš previše vremena za ta lutanja, za onaj osjećaj kada besciljno lutate kaldrmama vašeg grada i labirintom vaših misli.

Meni se to ovih dana stalno dešava. Mislim da se to reflektuje i na moje snove. Sinoć sam sanjala da me ujeo krokodil nasred Sarajeva- zamislite :D Trenutno nešto kao učim, spremam ispit za sutra, pjevušim neku pjesmicu i razmišljam o ovim hladnim danima i o tome kako jedva čekam proljeće. Ne volim ja ovaj period gripa i gripica, moji imuni sistem jednostavno ne želi da sudjeluje u toj borbi i onda sam stalno bolesna (što bi rekli stari ljudi hvala Bogu nije to ništa, ali smeta pomalo i meni i ljudima koji me okružuju).

Povod pisanja ovog posta u mojoj glavi stoji još od prošle srijede, čekala sam da se nešto razvije (neka čista misao, to vam je ono kao kad koka čeka da joj se pile izleže). Kako se to nažalost nije desilo pišem ovako pomalo zbrkano. Uglavnom post posvećujem emocionalno zrelim muškarcima. Jedan određeni period mog života smatrala sam da su oni izumrla vrsta, ali onda jednostavno upoznate ljude koji sa lahkoćom (i dokazima) promijene vaše mišljenje i stavove da vas naprosto bude stid što ste tako misli. I dalje smatram da je velika većina muškaraca nezrela do posljednjeg dana, dječaci zarobljeni u tijelima ljudi, ali ipak ne smijem generalizirati.

I tako ulazim u autobus, put putjem kući spremna na dva i po sata kvalitetne muzike, kad tamo jedan stari poznanik zove me da sjednem pored njega. Na početku pomalo nevoljko pristajem (jer obično te ljudi baš u autobusu pitaju neke stvari koje nisu za javnosti, a kamoli za nekoliko kvadratnih metara sa milion duša) i krene neka neobavezna priča. Nižu se kilometri, a Boga mi i pametne rečenice izgovorene od jednog dvadesetogodišnjaka. Da priznam- čudom se čudim. Nekako sam mislila da ta zrelost dolazi sa godinama, jer kad pogledam (nikom ne budi rečeno) kolege sa fakulteta ili iz srednje škole vidim da su ostali na nivou sedamnaestogodišnjaka i ne mrdaju odatle. I tako on mene u dva i po sata kvalitetne priče dokaže da emocionalna zrelost naprosto nema nikakve veze sa godinama, nego samo sa karakterom i odgojom. Tako da lijepi moji nezreli dječaci nemojte misliti da je „nevaranje“ (namjerno nisam rekla vjernost) vašim djevojakama poklon, to je naprosto odraz vaše zrelosti i mentalnog razvoja. A vi drage moje ako vam bilo ko od njih pokuša prodati priču da nije emocionalno zreo za ozbijnu vezu, ili mu godine ne dopuštaju da se uozbilji, molim vas bježite glavom bez obzira, jer ste naišli na nekog k'o nikad u životu neće znati cijeniti i poštovati ono što ima. Ni za godinu, dvije, pet ili deset neće emocionalno ostarjeti, fizički u svakom slučaju, ali takvi čud ne mijenjaju nikada. 

Sljedeći put pokušajte dokučiti koje je emocionalne boje osoba pored vas. Da li je zelena-taj se nikad ne mijenja, žuta-podložan promjenama u oba smjera-zavisi samo od vas ili crvena-dovoljno zreo da se uhvati u koštac sa životom i obavezama.  Eto šta sam ja našla u jednom prašnjavom kutku mog mozgo-labirinta, zaputite se i vi tamo, možda pronađete nešto jako zanimljivo. Za lijepe pozdrave još jedna pjesmica ! :*

 http://www.youtube.com/watch?v=RtuW08ZIgvg

P.S. Za one koji ne razumiju neka pokušaju pronaći prevod ! :*

Srednjoškolski dani!

Tri godine su prošle od dana ispunjenih smijehom i srećom, gledajući slike sa ekskurzije pokušavam se vratiti u tu divnu jesen, još jednom barem u mislima proživjeti sve ono. Od svega su ostala samo sjećanja, kao da je to bilo nekad davno, prije 100 godina, pa i više...Pune tri godine sam živjela za taj put, za vrijeme provedeno sa generacijom... Sjećanja nadolaze...

06.10.2008 - Pet sati ujutro. Ustajem iz kreveta, oblačim se, na tenane...Uzimam svoje stvari i polazim.Većina je već stigla – pospani, a osmijeh ne silazi s lica, uzbuđenje frca. Stojimo tu nekih pola sata, stavljamo stvari i ulazimo u autobus. Roditelji ispraćaju maturante, hoće srce da im pukne od neke dragosti. Oni i neki prijatelji ostaju ispred, ne idu. To malo kvari ovo naše veselje, ali ...Krećemo!!! Prolaze gradovi, nižu se jedan zaJbrzo zaboravljamo drugim, a svi lijepi, svaki ima svoj sjaj. Nema naše Bosne nigdje:) ...Stižemo u Srbiju, pa u Makedoniju. Više se ne nižu gradovi, sad su nam i države male. Neki su već odavno zaspali. Ja neću da spavam, hoću da upijem svaki dio puta i da ga urežem duboko u sjećanje

07.10.2008- Dočekasmo i zoru! A dosadilo putovati.... Sad smo u onoj fazi kad samo hoćemo hotel, tuš i krevet... Još uvijek ništa od toga:(...Turska granica! Izlazimo iz busa – vriska, skaka, slikanje i tako u nedogled.Stižemo u Troju, svi već poprilično razdražljivi, nervozni, umorni, prljavi... A kakvi bismo i bili nakon 33 sata puta!? Ne kontamo što nas muče, ali hodamo dalje, gledamo,slikamo, skupljamo uspomene...Nazad u autobus, uzbuđenje raste. Još malo i tu smo! Ayvalik, tako željno iščekivano odredište! Opet nema spavanja, počinje čarolija... Uzimamo ključeve od soba, idemo na večeru, a onda smo slobodni! Kupanje, odmor, zabava...Što bi rek'o naš narod, dahke – puhke:)
Sati odmiču, vrijeme je za spavanje.

08.10.2008 - Prvo jutro,a mi prespavale doručak. Ljuta sam i gladna! Kucam na vrata susjedne sobe - slična situacija, iduća soba - opet isto! Sve to me počinje zabvaljati. More već odavno nije mirno. Skačem i ja! Tako prija ova hladna voda po ovoj vrućini...Neočekivanoj, doduše – jer smo mi iz svoje Bosne ponijeli čizme i jakne, a dočeka nas vedro i sunčano vrijeme...
Smijeh, zabava, raja iz osnovne...Cijeli dan proveli smo u tom nekom raspoloženju. Sati prolaze vrtoglavom brzinom,druga noć već je stigla, a mi spremni za akciju! K'o napete puške čekamo 22.00 sati da krenemo u «Tropicanu», obližnju diskoteku. Skačemo, plešemo, trošimo energiju do iznemoglosti. I što je najbitnije – čudimo se kako su nam profesori otkačeni. Ko bi rek'o, ko bi li se nad'o...:)))

09.10. 2008- Zar već?! Sjedamo u bus, krećemo u pravcu Izmira.
Prelijep grad, ogroman – nama sigurno nepojmljiv. Stanovnici se užurbano kreću, a mi šetamo, uživamo, razgledamo, sve polahko i bez žurbe - imamo svo vrijeme svijeta! Vidjeli smo samo mali dio nepreglednog Izmira i sve je to lijepo, ali moramo nazad u hotel. Sati prolaze jednakom brzinom kao i sinoć. Smijeh i pjesma čuju se iz svih soba. Prelijep osjećaj,ne pazimo na vrijeme, jer znamo da smo sutra slobodni cijeli dan!

10.10.2008 - Turska, zemljo mojih snova! Opet lijepo vrijeme, opet plaža, more,bazen. Vrijeme kao je stalo... Poljupci, ručice, nove i stare ljubavi, prijateljstva...Aaa, da! Nešto važno sam zaboravila ispričati! Sinoć smo išli na noćno kupanje. Voda hladna, profesori malo zabrinuti – znaju da sam čeličnog zdravlja:)
Ko ih šiša, nama je bilo prelijepo! Sati prolaze kao minute, minute kao sekunde, sekunde kao stotinke - sutra idemo iz Ayvalika...Tužni smo, ali i sretni. Napuštamo san, ali krećemo u nova osvajanja!

11.10.2008. - Rani doručak, sve je ubrzano. Bacam posljednji pogled na svoju sobu, provjeravam stvari,sve je tu. Istanbul – we' re coming! Vožnja je trajala nekih osam sati, ali navijačka atmosfera je učinila da to prođe za tren. U putu smo se vozili trajektom, a svratili smo i u Bursu. Pogled sa vidikovca prelijep – osjećamo nekakvu pripadnost... Konačno stigosmo i u taj Istanbul! Kasnimo na utakmicu, sve nas to čini nervoznim. Gužva k'o u inat, sve stoji, saobraćaj zaglavio skroz... .Stigli smo pred stadion!!! Ulazimo, adrenalin raste, srce lupa! Počinjemo navijati... Jedinstven prizor za nas, djecu sa Jaklića:).Navijamo – a mi cure u većini momenata ne znamo ni što galamimo, samo znamo da to tako treba. Naši vode! Puna nam srca, tako nas malo a opet bolji. Ipak, Turci su izjednačili, a na kraju i pobijedili... Pomalo razočarani, želimo hotel... A hotel čudno jedno neviđeno! Otprilike ti treba vodič i karta da nađeš svoju sobu. Ništa to nama, sretni smo i zadovoljni:)...Dobro, kako ko:)

12.10.2008. - U Istanbulu provodimo dva prelijepa dana, ispunjena do kraja. Obilazimo Aya Sofiu, Plavu džamiju, kupujemo poklone, suvenire, cjenkamo se s trgovcima na Kapali čaršiji.Uživamo u šarenilu, sjaju izloga, čudno izgovorenim bosanskim riječima....Noć je bila kao i svaka sa dosta smijeha,zabave ali ovaj put i pokojom suzom, jer se naš san bliži kraju..

13.10.2008 - Vraćamo se u Bosnu. Nema više ekskurzije, čekaju nas obaveze, škola, svakodnevnica... Sve to budi neki čudan osjećaj, ali smo isto tako sretni. Valja bez Bugojna deset dana – da se ne bi šta, ne daj Bože, bez nas desilo!!!

14.10.2008. Stigli smo! Roditelji nas čekaju i k'o iz topa pitaju za sve moguće detalje. Kako je bilo, jesmo li gladni, žedni, pospani... A mi neumorni kad treba pričati o ovih naših deset dana... Nema problema, samo reci – tetke, rođaci, komšije – utiscima nikad kraja!

Nije svaki dan dan za sjećanje, ali napravite sebi ponekad jedan, uživajte u svakoj fotografiji i anegdoti. Nadam se da ću kroz život skupljati još mnogo uspomena sa putovanja i pisati o njima. Svima vama želim mnogo lijep trenutaka i uspomena. Ljubim vas