Srednjoškolski dani!

Tri godine su prošle od dana ispunjenih smijehom i srećom, gledajući slike sa ekskurzije pokušavam se vratiti u tu divnu jesen, još jednom barem u mislima proživjeti sve ono. Od svega su ostala samo sjećanja, kao da je to bilo nekad davno, prije 100 godina, pa i više...Pune tri godine sam živjela za taj put, za vrijeme provedeno sa generacijom... Sjećanja nadolaze...

06.10.2008 - Pet sati ujutro. Ustajem iz kreveta, oblačim se, na tenane...Uzimam svoje stvari i polazim.Većina je već stigla – pospani, a osmijeh ne silazi s lica, uzbuđenje frca. Stojimo tu nekih pola sata, stavljamo stvari i ulazimo u autobus. Roditelji ispraćaju maturante, hoće srce da im pukne od neke dragosti. Oni i neki prijatelji ostaju ispred, ne idu. To malo kvari ovo naše veselje, ali ...Krećemo!!! Prolaze gradovi, nižu se jedan zaJbrzo zaboravljamo drugim, a svi lijepi, svaki ima svoj sjaj. Nema naše Bosne nigdje:) ...Stižemo u Srbiju, pa u Makedoniju. Više se ne nižu gradovi, sad su nam i države male. Neki su već odavno zaspali. Ja neću da spavam, hoću da upijem svaki dio puta i da ga urežem duboko u sjećanje

07.10.2008- Dočekasmo i zoru! A dosadilo putovati.... Sad smo u onoj fazi kad samo hoćemo hotel, tuš i krevet... Još uvijek ništa od toga:(...Turska granica! Izlazimo iz busa – vriska, skaka, slikanje i tako u nedogled.Stižemo u Troju, svi već poprilično razdražljivi, nervozni, umorni, prljavi... A kakvi bismo i bili nakon 33 sata puta!? Ne kontamo što nas muče, ali hodamo dalje, gledamo,slikamo, skupljamo uspomene...Nazad u autobus, uzbuđenje raste. Još malo i tu smo! Ayvalik, tako željno iščekivano odredište! Opet nema spavanja, počinje čarolija... Uzimamo ključeve od soba, idemo na večeru, a onda smo slobodni! Kupanje, odmor, zabava...Što bi rek'o naš narod, dahke – puhke:)
Sati odmiču, vrijeme je za spavanje.

08.10.2008 - Prvo jutro,a mi prespavale doručak. Ljuta sam i gladna! Kucam na vrata susjedne sobe - slična situacija, iduća soba - opet isto! Sve to me počinje zabvaljati. More već odavno nije mirno. Skačem i ja! Tako prija ova hladna voda po ovoj vrućini...Neočekivanoj, doduše – jer smo mi iz svoje Bosne ponijeli čizme i jakne, a dočeka nas vedro i sunčano vrijeme...
Smijeh, zabava, raja iz osnovne...Cijeli dan proveli smo u tom nekom raspoloženju. Sati prolaze vrtoglavom brzinom,druga noć već je stigla, a mi spremni za akciju! K'o napete puške čekamo 22.00 sati da krenemo u «Tropicanu», obližnju diskoteku. Skačemo, plešemo, trošimo energiju do iznemoglosti. I što je najbitnije – čudimo se kako su nam profesori otkačeni. Ko bi rek'o, ko bi li se nad'o...:)))

09.10. 2008- Zar već?! Sjedamo u bus, krećemo u pravcu Izmira.
Prelijep grad, ogroman – nama sigurno nepojmljiv. Stanovnici se užurbano kreću, a mi šetamo, uživamo, razgledamo, sve polahko i bez žurbe - imamo svo vrijeme svijeta! Vidjeli smo samo mali dio nepreglednog Izmira i sve je to lijepo, ali moramo nazad u hotel. Sati prolaze jednakom brzinom kao i sinoć. Smijeh i pjesma čuju se iz svih soba. Prelijep osjećaj,ne pazimo na vrijeme, jer znamo da smo sutra slobodni cijeli dan!

10.10.2008 - Turska, zemljo mojih snova! Opet lijepo vrijeme, opet plaža, more,bazen. Vrijeme kao je stalo... Poljupci, ručice, nove i stare ljubavi, prijateljstva...Aaa, da! Nešto važno sam zaboravila ispričati! Sinoć smo išli na noćno kupanje. Voda hladna, profesori malo zabrinuti – znaju da sam čeličnog zdravlja:)
Ko ih šiša, nama je bilo prelijepo! Sati prolaze kao minute, minute kao sekunde, sekunde kao stotinke - sutra idemo iz Ayvalika...Tužni smo, ali i sretni. Napuštamo san, ali krećemo u nova osvajanja!

11.10.2008. - Rani doručak, sve je ubrzano. Bacam posljednji pogled na svoju sobu, provjeravam stvari,sve je tu. Istanbul – we' re coming! Vožnja je trajala nekih osam sati, ali navijačka atmosfera je učinila da to prođe za tren. U putu smo se vozili trajektom, a svratili smo i u Bursu. Pogled sa vidikovca prelijep – osjećamo nekakvu pripadnost... Konačno stigosmo i u taj Istanbul! Kasnimo na utakmicu, sve nas to čini nervoznim. Gužva k'o u inat, sve stoji, saobraćaj zaglavio skroz... .Stigli smo pred stadion!!! Ulazimo, adrenalin raste, srce lupa! Počinjemo navijati... Jedinstven prizor za nas, djecu sa Jaklića:).Navijamo – a mi cure u većini momenata ne znamo ni što galamimo, samo znamo da to tako treba. Naši vode! Puna nam srca, tako nas malo a opet bolji. Ipak, Turci su izjednačili, a na kraju i pobijedili... Pomalo razočarani, želimo hotel... A hotel čudno jedno neviđeno! Otprilike ti treba vodič i karta da nađeš svoju sobu. Ništa to nama, sretni smo i zadovoljni:)...Dobro, kako ko:)

12.10.2008. - U Istanbulu provodimo dva prelijepa dana, ispunjena do kraja. Obilazimo Aya Sofiu, Plavu džamiju, kupujemo poklone, suvenire, cjenkamo se s trgovcima na Kapali čaršiji.Uživamo u šarenilu, sjaju izloga, čudno izgovorenim bosanskim riječima....Noć je bila kao i svaka sa dosta smijeha,zabave ali ovaj put i pokojom suzom, jer se naš san bliži kraju..

13.10.2008 - Vraćamo se u Bosnu. Nema više ekskurzije, čekaju nas obaveze, škola, svakodnevnica... Sve to budi neki čudan osjećaj, ali smo isto tako sretni. Valja bez Bugojna deset dana – da se ne bi šta, ne daj Bože, bez nas desilo!!!

14.10.2008. Stigli smo! Roditelji nas čekaju i k'o iz topa pitaju za sve moguće detalje. Kako je bilo, jesmo li gladni, žedni, pospani... A mi neumorni kad treba pričati o ovih naših deset dana... Nema problema, samo reci – tetke, rođaci, komšije – utiscima nikad kraja!

Nije svaki dan dan za sjećanje, ali napravite sebi ponekad jedan, uživajte u svakoj fotografiji i anegdoti. Nadam se da ću kroz život skupljati još mnogo uspomena sa putovanja i pisati o njima. Svima vama želim mnogo lijep trenutaka i uspomena. Ljubim vas

Unkown

Neki stihovi koje sam pronašla u dokumentima, a odgovaraju trenutnom raspoloženju. :D
Dokaz da sam nepopravljivi sanjar! :D

Dok zatvaram oči i dušu sklanjam od ljudi,

tebi prepuštam sve!

Evo ti oči, evo ti pogled, evo ti osmijeh, evo ti sve!

Duša pripada tebi, razum pripada meni

a u njemu opet ti...

Čija li sam onda?!

He's just not that into you!

Posvećeno mom dragom sedamnaestogodišnjem ja i svim djevojkama koje neprestano traže princa na bijelom konju.

Vjerovatno se svi sjećate onje pjesmice iz osnovne škole „Ko se tuče taj se voli“. Još u tim ranim danima počnu nas učiti da je uredu ako su muškarci prema nama grubi, jer oni tako izražavaju svoju ljubav. Vjerovatno ste i vi u školskim klupama (ili čak prije u vrtiću) imale nekog ko vas je čupao za kikice, bockao olovkom, vrijeđao vašu novu roza pernicu ili vas udario loptom. Ukoliko ste potražile savjet od učiteljice, mame, starije seke, mogle ste čuti da je to način na koji vam taj izvjesni maleni plavooki dječak daje do znanja da postojite na njegovom radaru, da vas primjećuje i da mu značite više nego ostale djevojčice. Baš u tim trenutcima nastaje problem, jer mi u našim malim glavicama počinjemo razmišljati i smišljati.

Onda slijedi rani pubertet u kojem već osjećate leptiriće, ali vas on nikako ne primjećuje. Ponekad se odlučite i na radiklane korake pa krenete na neku sekciju koju on voli ili se upišete u muzičku školu (iako se u muzici snalazite kao slon u prodavnici stakla). A on kao iz inata primjećuje sve druge djevojke, samo vas nema nigdje. Tu negdje počnu i savjeti vaših novih najboljih prijateljica, kako je on sigurno zaljubljen u vas, ali neće to da pokaže. Zvuči li vam ovo poznato?

Nakon što prebolimo ove prve ljubavne jade, počnemo da se zaljubljujemo kao po nekom pravilu u nekog opasnog tipa, koji jednostavno zrači negativno i po svim nepisanim pravilima nije prava osoba za vas, jer vi ste odlikašica sa svim peticima, pravilno očešljanom kosom i već pomalo zaljubljene u modu, a on je sportaš koji nema tri čiste u glavi ili pak neki stariji mangup koji obnavlja godinu,a  pod odmorom puši cigarete. Nakon ovoga dolazi serija maminih sinova i neodoljivih šarmera kojima su žene samo potrošna roba i koji će sa vama raskidati svaki drugi vikend, da bi na nekom partiju mogao pokupiti neku „cool“ pijanu djevojčicu. U ovom periodu nikako ne prestajete da plačete i zavaravate sebe kako je on pravi za vas, samo što on to još nije spoznao. Prijateljice vam govore „Da on jednostavno mora probati sve ponuđeno, ali će se vratiti vama“. Ma baš kako da ne, a zašto da mu vi(ili ja) drage moje budete posljednja rupa na svirali? Zašto biste ga uopće čekale?!

Kod nekih djevojaka ovdje prestaje faza samosažaljevanja, one tada uzmu život u svoje ruke i shvate da ljubav nije jedina stvar u kojoj mogu uživati. Uživaju u svakoj sitnici, svakom odlasku u kino sa djevojkama, novim cipelama, novoj knjizi, dobrom filmu, opuštajućoj kupki i poslovnom uspjehu. Često se događa da baš u tim trenutcima naiđe onaj pravi, zbog kojeg se osjećaju kao kraljice. 

Nažalost kod većine djevojaka faza traženja princa na bijelom konju se bjesomučno nastavlja i baš tada nastaju najfatalnije greške. Djevojke krenu srljati od jednog do drugog, postajući očajne i gubeći ponos i samopouzdanje. Ako se slučajno nalazite u ovoj posljednoj skupini, toplo vam preporučujem da prestanete raditi sve stvari koje radite, jer ako je dečko doista zainteresovan za vas, nazvat će vas. Nema potrebe da gledate u telefon svaku minutu i iščekujete. Ako želi da izađe sa vama pozvat će vas, pesbotrebno je da ga uhodite na facebook-u ili twiter-u i pokušavate se kao slučajno sresti na mjestima na koja on oduvijek izlazi, a vama čak nisu ni u okolini od deset kilometara. U njihovom očima ovo je smiješno. Prijem sam se usuđivala svojim drugaricama reći „He's just not that into you“, ali one kao da neće da čuju i obavezno se naljute na mene, jer sam ja nepopravljivi realist i nemam ni milimetra prostora za romantiku (što uopšte nije istina). Nadam se da će se u ovom pronaći sve one kojima  je to potrebno. Jednostavno shvatite da vrijedite više i da zaslužujete samo najbolje. Kažu da žena ima samo jedan problem „Ponekad zaboravi koliko vrijedi“. Ovim putem vas molim da to sebi nikada ne dozvolite, jer svaka od vas je posebna i svaku čeka sreća na ovaj ili onaj način.
Moram još samo napomenuti da ako su sve vaše drugarice u sretnim vezama, to ne treba da vas obeshrabruje, jer ljudi budu po trideset godina u braku pa se razvedu. Ako je ljubav prava ona će takva biti od prvog izlaska, do posljednjeg dana. Drage moje, sreća dolazi u puno oblika. Pokušajte pronaći vašu!

P.S. Inspirisano istoimenim filmom! :D

Akademski (malo)građani!

Na početku moram naglasti da ovaj tekst nije nastao iz moje prepotencije, nego iz ogorčenosti na mlade ljude, studente, buduće akademske građane, a sadašnje ljenčuge. Student sam treće godine Fakulteta političkih nauka. Kažu da tamo možeš pasti samo sa stepenica, djelimično istnito, jer fakultet je onakav kakvim ga čine ljudi (studenti i profesori, umiješa tu ponekad svoje ruke i uprava). Ovaj tekst nije napad na upravu ili profesore, samo na one pojedince kojima je mrsko raditi i obavljati svoje poslove.

 Ovaj put želim da pišem o studentima, onim mladim ljudima koji predstavljaju budućnost naše države. Onim mladim ljudima koji po cijeli godinu ne rade ništa pametno i onda na kraju pišu razne (ne)pismene molbe i žalbe  za socijalne rokove.U  svima njima se krije po jedan Ajnštajn, jer kako pričaju kadri su u sedam dana položiti 5 ispita, koje smo moje kolege i ja polagali cijeli semestar, e pa svaka im čast onda. Samo zašto tu neizmjernu inteligenciju ne koriste u pravo vrijeme? Zato što im je lijeno, baš kao što im je lijeno ustati u 8 ujutro i zaputiti se na predavanja. Ne znam da li mi neko može objasniti kakvi su to ljudi koji nakon  10 minuta rada traže pauzu od 15 minuta. Kakvi su to ljudi koji moraju spavati 15 sati ili navečer obijati  kafane tako da ih izbace na metli? To su ljudi neposobni za život i djelovanje. Isti ti ljudi psuju nekolicinu studenata koji su došli na predavanja da nešto nauče, a ne da dragocjeno vrijeme troše na pauze ili ljenčare do podne pa onda idu na predavanja samo da bi ometali druge. Nažalost, danas svako može biti student zahvaljujući novcu. Teško nama i našoj budućnosti. Smatram da svi ljudi nisu sposobni da budu na visokoškolskoj ustanovi, jer neko treba peči hljeb, frizirat nas, voziti autobuse, raditi u trgovinama, popravljati cipele... Svi se znamo žaliti na neljubaznu gospođu u supermarketu, a šta je sa ovim genijalcima/intelektualcima? Pitam se da li će sutra moći određivati radno vrijeme kako njima odgovara.Najtužnije je što je odgovor na ovo pitanje potvrdan, jer upravo ovakvi ljudi sutra će nam biti šefovi i direktori.

Svaki posao treba obavljati dostojanstveno, treba znati čistiti kuću, kuhati ručak ili praviti koktele, ali isto tako treba znati studirati. Kažem studirati, a ne manipulirati. Danas manipuliraju predavanja i ocjene, a sutra će to isto raditi na poslovima. Pa kavi će nas to onda doktori liječiti, političari voditi, muzičari zabavljati?! Upravo ovi manipulatori i ljenčuge  su budući akademski (malo)građani.