Tri godine su prošle od dana ispunjenih smijehom i srećom, gledajući slike sa ekskurzije pokušavam se vratiti u tu divnu jesen, još jednom barem u mislima proživjeti sve ono. Od svega su ostala samo sjećanja, kao da je to bilo nekad davno, prije 100 godina, pa i više...Pune tri godine sam živjela za taj put, za vrijeme provedeno sa generacijom... Sjećanja nadolaze...
06.10.2008 - Pet sati ujutro. Ustajem iz kreveta, oblačim se, na tenane...Uzimam svoje stvari i polazim.Većina je već stigla – pospani, a osmijeh ne silazi s lica, uzbuđenje frca. Stojimo tu nekih pola sata, stavljamo stvari i ulazimo u autobus. Roditelji ispraćaju maturante, hoće srce da im pukne od neke dragosti. Oni i neki prijatelji ostaju ispred, ne idu. To malo kvari ovo naše veselje, ali ...Krećemo!!! Prolaze gradovi, nižu se jedan zaJbrzo zaboravljamo drugim, a svi lijepi, svaki ima svoj sjaj. Nema naše Bosne nigdje:) ...Stižemo u Srbiju, pa u Makedoniju. Više se ne nižu gradovi, sad su nam i države male. Neki su već odavno zaspali. Ja neću da spavam, hoću da upijem svaki dio puta i da ga urežem duboko u sjećanje
07.10.2008- Dočekasmo i zoru! A dosadilo putovati.... Sad smo u onoj fazi kad samo hoćemo hotel, tuš i krevet... Još uvijek ništa od toga:(...Turska granica! Izlazimo iz busa – vriska, skaka, slikanje i tako u nedogled.Stižemo u Troju, svi već poprilično razdražljivi, nervozni, umorni, prljavi... A kakvi bismo i bili nakon 33 sata puta!? Ne kontamo što nas muče, ali hodamo dalje, gledamo,slikamo, skupljamo uspomene...Nazad u autobus, uzbuđenje raste. Još malo i tu smo! Ayvalik, tako željno iščekivano odredište! Opet nema spavanja, počinje čarolija... Uzimamo ključeve od soba, idemo na večeru, a onda smo slobodni! Kupanje, odmor, zabava...Što bi rek'o naš narod, dahke – puhke:)
Sati odmiču, vrijeme je za spavanje.
08.10.2008 - Prvo jutro,a mi prespavale doručak. Ljuta sam i gladna! Kucam na vrata susjedne sobe - slična situacija, iduća soba - opet isto! Sve to me počinje zabvaljati. More već odavno nije mirno. Skačem i ja! Tako prija ova hladna voda po ovoj vrućini...Neočekivanoj, doduše – jer smo mi iz svoje Bosne ponijeli čizme i jakne, a dočeka nas vedro i sunčano vrijeme...
Smijeh, zabava, raja iz osnovne...Cijeli dan proveli smo u tom nekom raspoloženju. Sati prolaze vrtoglavom brzinom,druga noć već je stigla, a mi spremni za akciju! K'o napete puške čekamo 22.00 sati da krenemo u «Tropicanu», obližnju diskoteku. Skačemo, plešemo, trošimo energiju do iznemoglosti. I što je najbitnije – čudimo se kako su nam profesori otkačeni. Ko bi rek'o, ko bi li se nad'o...:)))
09.10. 2008- Zar već?! Sjedamo u bus, krećemo u pravcu Izmira.
Prelijep grad, ogroman – nama sigurno nepojmljiv. Stanovnici se užurbano kreću, a mi šetamo, uživamo, razgledamo, sve polahko i bez žurbe - imamo svo vrijeme svijeta! Vidjeli smo samo mali dio nepreglednog Izmira i sve je to lijepo, ali moramo nazad u hotel. Sati prolaze jednakom brzinom kao i sinoć. Smijeh i pjesma čuju se iz svih soba. Prelijep osjećaj,ne pazimo na vrijeme, jer znamo da smo sutra slobodni cijeli dan!
06.10.2008 - Pet sati ujutro. Ustajem iz kreveta, oblačim se, na tenane...Uzimam svoje stvari i polazim.Većina je već stigla – pospani, a osmijeh ne silazi s lica, uzbuđenje frca. Stojimo tu nekih pola sata, stavljamo stvari i ulazimo u autobus. Roditelji ispraćaju maturante, hoće srce da im pukne od neke dragosti. Oni i neki prijatelji ostaju ispred, ne idu. To malo kvari ovo naše veselje, ali ...Krećemo!!! Prolaze gradovi, nižu se jedan zaJbrzo zaboravljamo drugim, a svi lijepi, svaki ima svoj sjaj. Nema naše Bosne nigdje:) ...Stižemo u Srbiju, pa u Makedoniju. Više se ne nižu gradovi, sad su nam i države male. Neki su već odavno zaspali. Ja neću da spavam, hoću da upijem svaki dio puta i da ga urežem duboko u sjećanje
07.10.2008- Dočekasmo i zoru! A dosadilo putovati.... Sad smo u onoj fazi kad samo hoćemo hotel, tuš i krevet... Još uvijek ništa od toga:(...Turska granica! Izlazimo iz busa – vriska, skaka, slikanje i tako u nedogled.Stižemo u Troju, svi već poprilično razdražljivi, nervozni, umorni, prljavi... A kakvi bismo i bili nakon 33 sata puta!? Ne kontamo što nas muče, ali hodamo dalje, gledamo,slikamo, skupljamo uspomene...Nazad u autobus, uzbuđenje raste. Još malo i tu smo! Ayvalik, tako željno iščekivano odredište! Opet nema spavanja, počinje čarolija... Uzimamo ključeve od soba, idemo na večeru, a onda smo slobodni! Kupanje, odmor, zabava...Što bi rek'o naš narod, dahke – puhke:)
Sati odmiču, vrijeme je za spavanje.
08.10.2008 - Prvo jutro,a mi prespavale doručak. Ljuta sam i gladna! Kucam na vrata susjedne sobe - slična situacija, iduća soba - opet isto! Sve to me počinje zabvaljati. More već odavno nije mirno. Skačem i ja! Tako prija ova hladna voda po ovoj vrućini...Neočekivanoj, doduše – jer smo mi iz svoje Bosne ponijeli čizme i jakne, a dočeka nas vedro i sunčano vrijeme...
Smijeh, zabava, raja iz osnovne...Cijeli dan proveli smo u tom nekom raspoloženju. Sati prolaze vrtoglavom brzinom,druga noć već je stigla, a mi spremni za akciju! K'o napete puške čekamo 22.00 sati da krenemo u «Tropicanu», obližnju diskoteku. Skačemo, plešemo, trošimo energiju do iznemoglosti. I što je najbitnije – čudimo se kako su nam profesori otkačeni. Ko bi rek'o, ko bi li se nad'o...:)))
09.10. 2008- Zar već?! Sjedamo u bus, krećemo u pravcu Izmira.
Prelijep grad, ogroman – nama sigurno nepojmljiv. Stanovnici se užurbano kreću, a mi šetamo, uživamo, razgledamo, sve polahko i bez žurbe - imamo svo vrijeme svijeta! Vidjeli smo samo mali dio nepreglednog Izmira i sve je to lijepo, ali moramo nazad u hotel. Sati prolaze jednakom brzinom kao i sinoć. Smijeh i pjesma čuju se iz svih soba. Prelijep osjećaj,ne pazimo na vrijeme, jer znamo da smo sutra slobodni cijeli dan!
10.10.2008 - Turska, zemljo mojih snova! Opet lijepo vrijeme, opet plaža, more,bazen. Vrijeme kao je stalo... Poljupci, ručice, nove i stare ljubavi, prijateljstva...Aaa, da! Nešto važno sam zaboravila ispričati! Sinoć smo išli na noćno kupanje. Voda hladna, profesori malo zabrinuti – znaju da sam čeličnog zdravlja:)
Ko ih šiša, nama je bilo prelijepo! Sati prolaze kao minute, minute kao sekunde, sekunde kao stotinke - sutra idemo iz Ayvalika...Tužni smo, ali i sretni. Napuštamo san, ali krećemo u nova osvajanja!
11.10.2008. - Rani doručak, sve je ubrzano. Bacam posljednji pogled na svoju sobu, provjeravam stvari,sve je tu. Istanbul – we' re coming! Vožnja je trajala nekih osam sati, ali navijačka atmosfera je učinila da to prođe za tren. U putu smo se vozili trajektom, a svratili smo i u Bursu. Pogled sa vidikovca prelijep – osjećamo nekakvu pripadnost... Konačno stigosmo i u taj Istanbul! Kasnimo na utakmicu, sve nas to čini nervoznim. Gužva k'o u inat, sve stoji, saobraćaj zaglavio skroz... .Stigli smo pred stadion!!! Ulazimo, adrenalin raste, srce lupa! Počinjemo navijati... Jedinstven prizor za nas, djecu sa Jaklića:).Navijamo – a mi cure u većini momenata ne znamo ni što galamimo, samo znamo da to tako treba. Naši vode! Puna nam srca, tako nas malo a opet bolji. Ipak, Turci su izjednačili, a na kraju i pobijedili... Pomalo razočarani, želimo hotel... A hotel čudno jedno neviđeno! Otprilike ti treba vodič i karta da nađeš svoju sobu. Ništa to nama, sretni smo i zadovoljni:)...Dobro, kako ko:)
12.10.2008. - U Istanbulu provodimo dva prelijepa dana, ispunjena do kraja. Obilazimo Aya Sofiu, Plavu džamiju, kupujemo poklone, suvenire, cjenkamo se s trgovcima na Kapali čaršiji.Uživamo u šarenilu, sjaju izloga, čudno izgovorenim bosanskim riječima....Noć je bila kao i svaka sa dosta smijeha,zabave ali ovaj put i pokojom suzom, jer se naš san bliži kraju..
13.10.2008 - Vraćamo se u Bosnu. Nema više ekskurzije, čekaju nas obaveze, škola, svakodnevnica... Sve to budi neki čudan osjećaj, ali smo isto tako sretni. Valja bez Bugojna deset dana – da se ne bi šta, ne daj Bože, bez nas desilo!!!
14.10.2008. Stigli smo! Roditelji nas čekaju i k'o iz topa pitaju za sve moguće detalje. Kako je bilo, jesmo li gladni, žedni, pospani... A mi neumorni kad treba pričati o ovih naših deset dana... Nema problema, samo reci – tetke, rođaci, komšije – utiscima nikad kraja!
Nije svaki dan dan za sjećanje, ali napravite sebi ponekad jedan, uživajte u svakoj fotografiji i anegdoti. Nadam se da ću kroz život skupljati još mnogo uspomena sa putovanja i pisati o njima. Svima vama želim mnogo lijep trenutaka i uspomena. Ljubim vas
No comments:
Post a Comment