Ponekad, u danima kao što je ovaj danas poželim da sam putnik. Da putujem svijetom i da ne tražim sigurnu luku. Da je moje mjesto pod zvijezdama tamo gdje ja odlučim. Želim da me ne vežu okovi vremena, lažnog morala, crne ekonomije, gradova, država... Želim da mi vjetar i oluje ništa ne mogu, da im se hrabro suprotstavim i stignem na odredište. A odredište nije konačno, ostajem gdje i koliko ja to želim.... Ponekad neka mi se pridruži neko, prisni prijatelj ili strastveni ljubavnik, a možda i potpuni neznanac, a većinom ću putovati sama. Na raznim pristaništima upoznavat ću ljude, ali ću ih sa lahkoćom ostavljati, bez suza i lažljivih zagrljaja, iskreno, čisto, bogumilski jednostavno... „Svirači, dame, noćni desperateri, paralitici, svi se mi mičemo u izlogu civilizacije po pravilu. Navinuli su nas, igraju se nama, a onda nas bacaju u smeće!“ (Miroslav Krleža, "Drame", "Leda")
I zaista ovo je naša istina, istina naših predaka i još nerođenih potomaka. Upravo zbog ovoga, u danima kao što je ovaj želim da putujem zajedno sa vjetrom u nepregledne daljine.
Samo putuj :) Možda ti se pridružim :)
ReplyDelete