Šta i kako pisati kad je ova mašta prepuna ideja i misli. Čini mi se da ni sama neću znati gdje sam počela, a gdje ću završiti. Mada lijepo je to tako ponekad-lutati. Danas nema baš previše vremena za ta lutanja, za onaj osjećaj kada besciljno lutate kaldrmama vašeg grada i labirintom vaših misli.
Meni se to ovih dana stalno dešava. Mislim da se to reflektuje i na moje snove. Sinoć sam sanjala da me ujeo krokodil nasred Sarajeva- zamislite :D Trenutno nešto kao učim, spremam ispit za sutra, pjevušim neku pjesmicu i razmišljam o ovim hladnim danima i o tome kako jedva čekam proljeće. Ne volim ja ovaj period gripa i gripica, moji imuni sistem jednostavno ne želi da sudjeluje u toj borbi i onda sam stalno bolesna (što bi rekli stari ljudi hvala Bogu nije to ništa, ali smeta pomalo i meni i ljudima koji me okružuju).
Povod pisanja ovog posta u mojoj glavi stoji još od prošle srijede, čekala sam da se nešto razvije (neka čista misao, to vam je ono kao kad koka čeka da joj se pile izleže). Kako se to nažalost nije desilo pišem ovako pomalo zbrkano. Uglavnom post posvećujem emocionalno zrelim muškarcima. Jedan određeni period mog života smatrala sam da su oni izumrla vrsta, ali onda jednostavno upoznate ljude koji sa lahkoćom (i dokazima) promijene vaše mišljenje i stavove da vas naprosto bude stid što ste tako misli. I dalje smatram da je velika većina muškaraca nezrela do posljednjeg dana, dječaci zarobljeni u tijelima ljudi, ali ipak ne smijem generalizirati.
I tako ulazim u autobus, put putjem kući spremna na dva i po sata kvalitetne muzike, kad tamo jedan stari poznanik zove me da sjednem pored njega. Na početku pomalo nevoljko pristajem (jer obično te ljudi baš u autobusu pitaju neke stvari koje nisu za javnosti, a kamoli za nekoliko kvadratnih metara sa milion duša) i krene neka neobavezna priča. Nižu se kilometri, a Boga mi i pametne rečenice izgovorene od jednog dvadesetogodišnjaka. Da priznam- čudom se čudim. Nekako sam mislila da ta zrelost dolazi sa godinama, jer kad pogledam (nikom ne budi rečeno) kolege sa fakulteta ili iz srednje škole vidim da su ostali na nivou sedamnaestogodišnjaka i ne mrdaju odatle. I tako on mene u dva i po sata kvalitetne priče dokaže da emocionalna zrelost naprosto nema nikakve veze sa godinama, nego samo sa karakterom i odgojom. Tako da lijepi moji nezreli dječaci nemojte misliti da je „nevaranje“ (namjerno nisam rekla vjernost) vašim djevojakama poklon, to je naprosto odraz vaše zrelosti i mentalnog razvoja. A vi drage moje ako vam bilo ko od njih pokuša prodati priču da nije emocionalno zreo za ozbijnu vezu, ili mu godine ne dopuštaju da se uozbilji, molim vas bježite glavom bez obzira, jer ste naišli na nekog k'o nikad u životu neće znati cijeniti i poštovati ono što ima. Ni za godinu, dvije, pet ili deset neće emocionalno ostarjeti, fizički u svakom slučaju, ali takvi čud ne mijenjaju nikada.
Sljedeći put pokušajte dokučiti koje je emocionalne boje osoba pored vas. Da li je zelena-taj se nikad ne mijenja, žuta-podložan promjenama u oba smjera-zavisi samo od vas ili crvena-dovoljno zreo da se uhvati u koštac sa životom i obavezama. Eto šta sam ja našla u jednom prašnjavom kutku mog mozgo-labirinta, zaputite se i vi tamo, možda pronađete nešto jako zanimljivo. Za lijepe pozdrave još jedna pjesmica ! :*
P.S. Za one koji ne razumiju neka pokušaju pronaći prevod ! :*
Nije to samo sa muškarcima, ni žene ne sazriju uvijek s godinama... Kad je riječ o sazrijevanju, uvijek je u pitanju želja, situacija u kojoj se nađemo i spremnost na životne promjene. A život je čudan, svašta nam donese :) Sada makar znam da od "zelenih" muškaraca bježim glavom bez obzira, jer ja sam "žuta" djevojka, spremna da jednom bude "crvena" žena :)
ReplyDeleteLjubi te Optimista :)