Labirint!

„Bože čuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću sam/a“.

Ovo je svima odavno poznata rečenica, izgovorena nebrojeno mnogo puta. Mislim da kada bi postojala neka skala najviše izgovorenih rečenica, da bi ova bila pri samom vrhu. Znam da sam vjerovatno previše mlada da se zamaram komplikovanim stvarima kao što su međuljudski odnosi, ali ipak mislim da jedino duduk  ne bi primjetio stvari koje mu se svakodnevno serviraju (ili se događaju njemu, ili nekome u bližoj okolini), te da bi samo takva osoba mogla biti ravnodušna.
Pitam se da li su ljudi ikad (od kad postoji ljudski rod) bili istinski dobri? Da li su nekada ljudi imali više pravih prijatelja nego što imaju prstiju na jednoj ruci? Ako bi mi neko mogao odgovoriti na ovo pitanje bila bih mu beskrajno zahvalna, jer ja stvarno ne znam, živim sad u ovom postmodernističkom materijalističkom, glupističkom svijetu, gdje iskrenost postaje arhaičan pojam, a ljudi teže ka nekim novim idealima i novim karakteristikama koje će krasiti njihove karaktere.
Pitam se još da li su nekada ljudski odnosi bili jednostavni i prosti.  Znate ono ili si mi drag ili nisi, nema ništa između. Živimo u svijetu u kojem je jako teško odgonetnuti šta neko misli i osjeća prema vama. U najranijem djetinjstvu nailazimo na tzv. „tužibabe“ (osobe koje se druže sa ostalom djecom, pa poslije sve prenose tetama u vrtiću, učiteljicama i nastavnicima, a onda se to nastavlja i sa profesorima te šefovima na poslu). Suočavamo se sa prijatelji(ca)ma koji pokušavaju da preuzmu naše mjesto u društvu ili pokušavaju da nas ukopaju kod roditelja. Sa odrastanjem želje i potrebe naših prijatelja rastu i mijenjaju se pa se ovdje javljaju prijatelji(ce) kojima je jedini cilj da vam oduzmu ili preuzmu simpatiju/partnera.

Kako godine prolaze odnosi postaju komplikovaniji. Nekada ste jednostavno i otvoreno mogli govoriti sve što vam je na duši i sve što mislite, ali onda iznenada morate da šutite (jer za ime Božije vi više niste mladi buntovnik, kojem će to biti oprošteno). Ne izražavate nezadovoljstvo profesorom koji vam loše predaje, šefom koji nije adekvatan za funkciju koju obavlja, pokondirenom tikvom koja vam pametuje ili nekim desetim. Sve te osobe su toliko slatkorječive, da vam naprosto bude loše od tolike patetike, ali opet šutite i trpite zbog nekih drugih i viših ideala, zbog posla, prijateljstva ili ljubavi. Vaši odnosi postaju sve zamršeniji, plete se oko vas mreža kao paučina, ušuška vas polahko i onda jednostavno više ne možete pronaći izlaz. Ponekad se toliko uvučete u njihove mreže da vas jedino osvijesti bolno GLUP! (zvuk udarca od nešto prazno) kada tresnete sa visina njihovih lažnih osjećanja u stvarnost. Sretni su oni koji odmah primjete sa kakvim ljudima imaju posla i oni koji znaju da ravnodušno prihvataju ljude oko sebe.
Želim da ljudi budu iskreni prema meni, barem onoliko koliko sam ja iskrena prema njima. Ne želim da mi ljudi glume da me vole, da mi pričaju slatke laži i stavljaju poveze na oči. Tako bih voljela kad bi ljudski odnosi bili jednostavni, bez pretjerane glume i lažnih obećanja, samo onako kako jeste. Bilo bi nam lakše ( a i ljepše) živjeti. I da li su se ljudski odnosi uistinu sveli na rečenicu kojom sam započela ovaj post?!